Euharistijskim slavljem u zagrebačkoj prvostolnici proslavljen Dan posvećenoga života

Autor: HRK
Objavljeno: 02. 02. 2020 - 18:05

Svečano euharistijsko slavlje u nedjelju, 2. veljače na blagdan Prikazanja Gospodinova u zagrebačkoj prvostolnici proslavljen je Dan posvećenog života u Zagrebačkoj nadbiskupiji. U zajedništvu s više provincijala i svećenika-redovnika slavlje je predvodio  pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško. 

U uvodnom dijelu slavlja, biskup Šaško je blagoslovio svijeće, te je u ime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića prisutnim redovnicima i redovnicama čestitao njihov Dan.

Ovdje smo, braćo i sestre, jer želimo biti u Božjim rukama, nošeni Duhom Svetim, prikazati sebe iznoseći svjetlo svojih života, poziva, nastojanja, svojih ranjenosti i grijeha, svojih povrataka Ocu i obnove za nove početke. Svatko će od nas gledati plamičak svijeće u svojim rukama. Što će u njemu vidjeti? Možda nešto što ne uspijeva rasvijetliti, prepoznati; možda život koji smo pozvani promicati i štititi od njegova začeća, možda živote za koje smo mislili da su ugašeni ili one koji trebaju našu toplinu. Bilo kako bilo, u rukama nam je svijeća na kojoj primamo dar svjetla od drugih. To budi u nama poniznost. Uđimo zahvalno u ovo slavlje, s radošću što je Krist ušao u naše živote i pobijedio svaku tamu, rekao je biskup Šaško.

Na početku homilije je naglasio da kada nastojimo izreći posebnost redovnika i redovnica da ju najčešće saživamo u tri zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti usmjerenih prema Božjemu kraljevstvu; življenih snagom privučenosti nebeskim kraljevstvom. Ono je središte traženja, nalaženja i prinošenja. To je stavio u kontekst Isusova poslanja prikazanjem u Hramu koje se „očituje prinošenje sebe Ocu i slika je onoga što je ostvareno u njegovu Vazmu, u muci, smrti i uskrsnuću, u cjelini otajstva Krista: u Božanskome trojstvu, u utjelovljenju, u Crkvi“. 

Kratko se osvrnuo na tri životna puta opisana u misnome evanđelju. Prvi, Marije i Josipa „koji osluškuju Boga i slijede njegovu volju, znajući da to Dijete nije dano njima 'na raspolaganje'; ponizno žive ljubav jedno prema drugomu, pouzdajući se u Gospodina“. Potom, drugi starca Šimuna „koji iščekuje, nada se, nosi u sebi sigurnost darovanoga sna i živi blaženstvo utjehe i sreće“, te treći Ane, „koja je živjela mladost, bračno zajedništvo, smrt supruga, povučenost u samoću. Spoznala je da se ostvarenost njezina života nalazi samo tamo gdje je Gospodin. Tada ni osamljenost više nije teret, nego prostor hvalospjeva“.

Biskup je pojasnio, kako je odnos s Bogom ono što je zajedničko tim trima životnim putovima. „Gledajući današnje tri temeljne poteškoće Crkve, pojedinaca i društva, zbog kojih nema radosti i oduševljenja, lako vidimo u nedostatku odnosa prema Bogu i prema vječnosti. Radosti nema tamo gdje se ne traži Božja volja i ne osluškuje Božji plan s nama; radosti nema tamo, gdje smo odbacili snove, gdje smo se odrekli čežnje, gdje je nada svedena na prolaznost želja; radosti nema tamo gdje se ne dopuštamo osloboditi od sebičnosti“ posvijestio je propovjednik, te naglasio kako svaki od tih putova u sebi nosi pitanja, ranjenosti i nesigurnosti, ali nas upućuju na povezanost očiju i srca ili bolje: srca i očiju, je treba krenuti od srca. „Marija i Josip u srcu su susreli Gospodina; u srcu su živjeli sigurnost i onda kada su očima gledali nerazumljivosti, nejasnoće, suprotnosti.  Šimun je konačno očima vidio ono što je u srcu gledao cijeli život. I Ana je u hvalu prenijela ono što je srcem dodirnula, tako živo da joj dodir rukama nije bio potreban, baš kao ni apostolu Tomi pred uskrslim Gospodinom!“.

Biskup je ukazao na još jedan, kako je rekao „znakovit trolist“ koji nalazimo u evanđelju, a to je svjetlo, Duh Sveti, iščekivanje. „On se tiče mogućnosti da čovjek ono što upućuje na Boga zatvori u prolaznost. Puno je svjetala koje stvara čovjek, a koje ne dopiru do ljudske tame, svjetla koja zasljepljuju, svjetla koja stvaraju novu tamu. Duh Sveti je začetnik dolaska Svjetla, koje ima Isusovo lice, koje je utjelovljena Riječ i zajedništvo ljubavi. I u svome duhovnom životu, u crkvenim planovima možemo se zavaravati svojim zamislima i provedbama. Tamo gdje Duh nije začetnik, Inicijator, svaka je inicijativa besplodna. I iščekivanje je važno. Čovjek koji ne iščekuje je nepokretan, a nepokretnost je znak da nema ljubavi. Tako smijemo reći da naš poziv i život Crkve zamire tamo gdje nema iščekivanja“.

Vračajući misao na evanđeoske savjete, naglasio je kako „ne bismo se smjeli u našim susretima i slavljima zaustaviti na onome što nam djeluje neostvarivo, očajavati zbog onoga što naše oči vide kao prijetnju, nemogućnosti i neprilike“, jer nastavio je biskup „tim pogrješnim pristupom stvoren je dojam da se danas govor o pozivu u Crkvi često svede na pitanje o broju svećenika, redovnika i redovnica koji nam nedostaju, umjesto da se radujemo prisutnosti onih koji su tu. Božji neprijatelj, koji i Isusa iskušava, započinje upravo onim što oči vide: bilo lijepo, bilo ružno. A Isus mu odgovara onim što vidi srce, onim što vidi vjera i pouzdanje u Gospodina“.

Današnja Radosna vijest nam dopušta vidjeti srcem i redovničke zavjete. Svaka spomenuta osoba u sebi sadrži sva tri zavjeta, ali možemo vidjeti i zasebne naglaske. 

„Marija i Josip odražavaju čistoću, jer u njihovu srcu nema zamjene za Boga; jer njihov pohod Hramu ne slijedi njihovu volju, nego Božju. Šimun odražava siromaštvo, jer mu nije potrebno ništa drugo, osim blaženstva ispunjenosti spasenjem; ništa drugo osim blizine lica Iščekivanoga. Ana odražava poslušnost, to jest pravu slobodu, u kojoj ne gleda sebe, nego drugima pripovijeda o Djetetu“, rekao je biskup, te na kraju homilije redovnicima i redovnicama poručio kako u tome duhu vidi ovaj dan. „I čestitam vam na jedini smislen i primjeren način: zahvalom Bogu za vas. Ostanite osporavani znak po kojemu nas Bog obnavlja svojim Duhom i raduje vječnošću“.

Nakon popričesne molitve, riječ zahvale predvoditelju slavlja izrekao je potpredsjednik Hrvatske redovničke konferencije fr. Slavko Slišković. Podsjetio je, kako je Dan posvećenoga života 1997. godine ustanovio papa Ivan Pavao II. Povezujući da s blagdanom Prikazanja Gospodinova u hramu. „Mi koji nastojimo slijediti evanđeoske savjete, nalazimo stalnu inspiraciju u događaju opisanom u evanđeoskom ulomku. Rado se prepoznajemo u starcu Šimunu, jer eshatološko iščekivanje jedino daje pravi smisao našem življenju. Želimo biti njegov znak u ovome svijetu. No, kako ono ne bi bilo pasivno čekanje trudimo se u skladu s karizmama naših utemeljitelja poput proročice Ane danju i noću služiti Gospodinu, jednako tako željeli bismo nasljedovati kao trajni uzor Blaženu Djevicu Mariju, te svim svojim bićem upućivati naše suvremenike na Marijine riječi „što god vam kaže, učinite“. Nadalje, u duhu netom proslavljene Nedjelje Božje riječi naglasio je, kako su se i Bogu posvećene osobe prepoznale u poticaju otkrivanja bogatstva u njoj sadržanoj. Na tom tragu je i poruka povodom Dana posvećenog života koju je uputila HRK i Vijeće HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života.  

Prije blagoslova, prisutni redovnici i redovnice obnovi su Bogu dana obećanja.

Euharistijsko slavlje pjevanjem je uveličao združeni zbor redovnika i redovnica pod ravnanjem s. Vlaste Tkalec uz orguljsku pratnju s. Elizabete Peršić.

Galerija slika: (kliknite na sliku za uvećanje)